Sladoled je popularna zamrznuta poslastica koja se pravi od mleka, pavlake, šećera i raznih prijatnih aroma. Pretpostavlja se da je nastao u Kini u prošloj eri (pre Hrista) i da se njegova starost meri milenijumima. Recept za sladoled kakav danas znamo dolazi, sva je prilika, od Arapa; oni su ga zvali šarbat, što znači "osvežavajući napitak". Ipak, zasluga je Italijana, koji proizvode sladoled od 17. veka, što je on popularan u celom svetu.

Med, voćni sok i sneg od jaja bili su sastojci prvog sladoleda. Još je rimski vladar Neron voleo da jede tu poslasticu za vreme velikih vrućina. Tada se sladoled proizvodio tako što su sastojci stavljani u posudu koja je polagana u miksturu leda i krupnih grumenova soli.

Danas, u modernim fabrikama, osnovni sastojci sladoleda i želatin, koji se dodaje kao stabilizator da bi proizvod imao jednaku gustinu, sipaju se u ogromne posude gde se mešaju i pasterizuju. Smeša se zatim homogenizuje kako bi se razbile krupnije čestice masnoća i tek onda cevima odliva u bazene za hlađenje. Poslednja faza je dodavanje lešnika i voća. Sladoled izlazi iz bazena za hlađenje samo delimično zaleđen, a zatim se pakuje u kontejnere i sprema u hladnjače.

Poznato je nekoliko oblika sladoleda. Francuski sladoled je obogaćen žumancima; parfe i mus je vid pripreme sladoleda koji nije ulupan do penušavog oblika. Tortoni je bogati sladoled koji je "poprskan" mrvljenim bademom ili kolačićima od badema. Spumoni je sladoled sličan musu u koji je dodato voće i lešnik. Navedeni meki oblici sladoleda prodaju se odmah posle faze hlađenja, tj. pre faze spremanja u hladnjače radi zamrzavanja.

Danas se, prvenstveno u inostranstvu, mogu kupiti sladoledi na bazi mleka, jogurta ili soje. O mnoštvu ukusa mogli bismo jako dugo.

Sladoled nas čini sretnima


Nezaobilazna ljetna namirnica, sladoled, pozitivno utječe na područja mozga, smatraju stručnjaci Instituta za psihijatriju u Londonu, koji su istraživali aktivnost mozga za vrijeme konzumacije sladoleda. Sladoled ima trenutni učinak na dijelove mozga za koje je dokazano da reagiraju na okuse koji uzrokuju osjećaj užitka.

Do sada su napravljena istraživanja samo sa sladoledom okusa vanilije, a u pripremi je studija koja će istraživati kako mozak reagira na različite okuse i teksturu sladoleda. Kliničkim istraživanjima pratila se aktivnost dijela mozga u stanju mirovanja, te nakon konzumacije sladoleda. Pokazalo se da već jedna žlica sladoleda uzrokuje osjećaj užitka i čini ljude sretnijima.

Ima dokaza da su u sladoledu prvi uživali Kinezi, još prije dvije-tri tisuće godina. Poznato je da su stari Rimljani jeli hladne slastice izrađene od različitih smjesa koje su se spremale u amfore.Engleski kralj Charles I. jednom je prilikom priredio u vrtu primanje za veliki broj diplomata i uglednih gostiju iz raznih zemalja. Služena su razna jela da bi na kraju s velikom pompom najavljen "coup de grace", potpuno nova hladna slastica njegova francuskog kuhara. Jelo je bilo kremasto i slatko, u obliku pjene i svim se gostima neobično svidjelo. No recept je unatoč interesu gostiju, ostao tajnom. Kako bi zadržao važnost delicije, kralj je ponudio kuharu 500 funti da sačuva tajnu i servira ju samo na kraljevski stol. Nažalost, nešto nakon tih događanja kralj Charles I. pao je u nemilost naroda i svrgnut je 1649. godine. Tajnu je prekinuo kuhar De Mirco koji je recept ohlađene slastice skinuo s kraljevskog stola i proširio europskim dvorovima. Napretkom industrije i širenjem tržišta sladoled je postao jedna od najpopularnijih namirnica diljem svijeta. Svojom kvalitetom sladoled to svakako i zaslužuje.
Nutritivna vrijednost mu je velika: u 100 g sladoleda ima oko 200 kcal.

Sladoled je, nedvojbeno, najomiljenija ljetna slastica, dostupna u bezbroj okusa.
Čokolada i vanilija, kao sigurno najpopularnije, zatim jagoda, punć, pistacchio, limun, lješnjak, kava, banana, orah, malina... stotine su okusa sladoleda, slastice kojoj teško odolijevaju i djeca i odrasli. Nezaobilazan je desert ljeti, no sladoledom možete priređivati ukusne slastice cijele godine, u kombinaciji s kolačima, kavom, u kupovima, koktelima. Za djecu, koja često ne vole mlijeko, to je način da korisne mliječne sastojke ponudite u obliku koji sigurno neće odbiti.

U proizvodnji se uglavnom koristi obrano mlijeko u prahu koje je praktičnije (i jeftinije). Idealna vrsta masnoće za sladoled je slatko vrhnje, daje mu izuzetnu mekoću i osebujan okus. U većini sladoleda koriste se bojila prirodnog podrijetla. Kod nekih vrsta okusa upotreba bojila nije dopuštena (šlag, čokolada, limun). Stabilizatori služe da sladoled zadrži obujam i ne splasne. Riječ je o prirodnim ili blago modificiranim supstancijama, koje se smatraju sigurnim u normalno preporučenim dozama. Budući da je sladoled lako kvarljiv, osobito na visokim temperaturama, dobro je znati kako ga odabrati, industrijski iz trgovine ili onaj iz slastičarnice.

Sladoled se ne guta i ne jede na brzinu.

U njemu treba znati uživati. Uzima se u manjimkoličinama koje se polako rastapaju u ustima, kako bi doživljaj okusa bio potpun (a i grlo sigurnije). Dodavanjem voća ili voćnog sirupa u mliječni sladoled nastaje voćni sladoled, a najcjenjeniji, krem sladoled, nastaje dodavanjem šlaga mliječnom sladoledu. Naravno, sladoled se može obogatiti čokoladnim i drugim preljevima, karamelom, likerom, mogu se spajati najrazličitije kombinacije okusa u sladoledne kupove ili se može poslužiti s kavom (ice caffe).

Postoji li razlika između sladoleda u kornetu i sladoleda na štapiću?
O da, prije svega u tački topljenja. Kremasti sladoled u kornetu nema "omotača", a industrijski sladoled na štapiću u pravilu je kocka s čokoladnom preljevom. Dok se sladoled iz korneta liže, sladoled na štapiću se grize jer ima više talište. Industrijski sladoled nikada djeci nije toliko zanimljiv kao sladoled iz korneta. Zašto? To je dio tradicionalnog obreda vađenja sladoleda iz starih kolica i punjenja korneta pred dječjim očima. Sladoled je oduvijek bio atrakcija kako na ulici tako i u luksuznim restoranima; stavljanje u staniol papir i kupovina iz rashladne škrinje u samoposluzi i na benzinskim crpkama tu je atrakciju upropastilo.

Ukusnu ledenu tortu možete napraviti od industrijskog sladoleda:

Pripremite 250 g sladoleda od jagode i 200 g od vanilije, šlag pjenu, 100 g svježih jagoda, 40 g badema i nekoliko listića mente. Sladoled ostavite nekoliko minuta vani da omekša. Unutrašnjost manjeg kalupa za tortu obložite celofanom, pa u njega stavite sladoled od vanilije. Povrh stavite sladoled od jagoda, pospite grubo nasjeckanim bademima i stavite u zamrzivač dva sata. Izvadite tortu iz kalupa i ukrasite jagodama, šlagom i listovima mente.

Vjerujete li da se sladoled može i pohovati

Za to će vam trebati 1 kg sladoleda od vanilije, brašno, 2 jaja, četvrt šalice mlijeka, mrvice i ulje. Razmutite jaja i dodajte im mlijeko. Žlicom za sladoled oblikujte kuglice od duboko smrznutog sladoleda. Brzo ih uvaljajte u brašno, pa u jaja i mlijeko. Uvaljajte ih u mrvice i vratite u zamrzivač. U tavi zagrijte dosta ulja i kratko pecite kuglice da mrvice porumene. Ocijedite kuglice od ulja i poslužite prelivene čokoladom.

Osobine dobrog sladoleda

Izgled:
Stavite malo sladoleda u zdjelicu, po mogućnosti staklenu, i dobro ga promotrite. Površina ne smije biti previše sjajna jer je to znak da se prebrzo rastapa.

Konzistencija:
Zabodite žličicu u sladoled. Ne smije biti pretjerano mekan, što je znak prekomjerne količine zraka, ali ni previše kompaktan, malo zraka je neophodno. Kušajte žličicu sladoleda. Osjetite li kristaliće, to je znak nepravilnog omjera sastojaka. Ili, pak, ukazuje na to da je sladoled bio djelomično rastopljen i zatim ponovno zamrznut.

Okus:
Prije nego što ga kušate, u ustima rastopite malo vode pa sladoled kratko zadržite u ustima (hladnoća može djelovati poput anestetika na papile okusa na jeziku). Suviše intenzivan okus smatra se nedostatkom zato što ukazuje na dodatak umjetnih aroma.

Temperatura:
Ako u ustima osjetite da je temperatura sladoleda preniska, znači da postoji neka greška u recepturi, u količini zraka ili u konzervaciji.Općenito, kremasti sladoledi manje su hladni.

Kako je nastao sladoled?

Za sladoled se kaže da je najstarija slastica na svijetu i u mnogim zemljama najpopularniji desert. Povijest sladoleda temelji se na različitim pričama, ipak dvije su najučestalije. Prema prvoj, povijest sladoleda seže čak do 3000 god. pr. nove ere, kada su Kinezi poznavali recepturu koja je preteča današnjem sladoledu.

Namirnica koja se pripravljala od mlijeka, rashlađene vode i drugih sastojaka je oduševila svjetskog putnika Korčulanina Marka Pola koji je nakon povratka sa Dalekog Istoka prvi pisao 1292. god. o sladoledu kao ledenoj slastici koja je služena na dvoru Kublaj-Kana koji se nalazio na području današnjeg Pekinga. Na talijanskom dvoru su prema Polovim recepturama poslije pripremali sladoled, a postupak i recepture su bile strogo čuvane. Sladoled postaje poslastica bogatih.

Više egzaktnijih podataka možemo naći u u pismenim izvorima iz starog Rima, gdje je car Neron (37-68. god.) imao i ljeti na raspolaganju snijeg i led čuvan u posebnim jamama koji su mu njegovi robovi u velikim posudama donosili s planina. Snijeg i led je poslije korišten za miješanje s raznim voćem i medom kako bi se pripremili razni ”sladoledni napitci�.

Talijani su voljeli sladoled i stalno su pronalazili nove načine kako da smrznu sladoled i poboljšaju njegov okus. Sladoled su spravljali i na dvoru Catherine de Medici koja ga je ponijela sa sobom kada se udala za budućeg francuskog kralja Henrika II (1533. god), te odala tajnu svome suprugu, a ovaj svojim kuharima.

Poslije se iz Francuske receptura za sladoled proširila u Englesku gdje ga je engleski kralj Charles I (1600-1649. god.) poslužio 1648. god. svojim gostima na jednoj od bogatih kraljevskih zabava. Kralj Charles je inače bio poznat po po brojnim gozbama na svom dvoru, na kojima je volio pripremati razna kulinarska iznenađenja za svoje uzvanike. Gosti su bili zadivljeni i naravno radoznali jer je jelo bilo kremasto, slatko, ledeno i mekano, ali je glavni kuhar morao šutjeti o recepturi. Kuhar je svoju šutnju dobro unovčio jer mu je Kralj Charles I zbog toga davao vrlo visoku plaću, kako bi se sladoled zadržao kao kraljevska poslastica. Nakon kraljeve smrti 1649. god., tajna čarobne slastice ubrzo je otkrivena.

A onda se krenulo dalje. Sladoled prelazi Atlantik u 18. Stoljeću. Britanski kolonisti donose sa sobom u Ameriku recepture za pripremu sladoleda i bum je započeo. Redaju se napisi o pripremi sladoleda u domaćinstvima. Prenose se recepture. Piše se o pripremanju sladoleda na javnim balovima.

1774. god. izvjesni Filip Lenzi iz Londona u Ameriku dopremio je slastice uključujuči i sladoled. Iste godine sladoled se u New Yorku mogao kupiti i na ulici. Posao je krenuo ne samo proizvođačima sladoleda već i proizvođačima kutijica u kojima se sladoled servirao. Zapisi govore o čak 70 novih vrsta posuda namijenjenih za serviranje sladoleda. Također je poznato da je 1813. god. sladoled serviran na inauguracijskom plesu američkog predsjednika Jamesa Madisona.

Tijekom 19-tog stoljeća i u Europi se proizvodi sladoled u zanatskim radionicama.

Amerikanci ga sredinom 19. st. počinju proizvoditi na veliko. 1846. Nanci Jonson je razvila uređaj za kućnu pripremu i smrzavanje sladoleda za što se koristila smjesa leda i soli. Najznačajnijom u povijesti sladoleda smatra se ipak 1851., kada je Jacob Fussel osnovao tvrtku za industrijsku proizvodnju sladoleda u Baltimoru i mogao proizvoditi sladoled u većim količinama. No to nije bilo dovoljno jer je trebalo izumiti ledenicu za zamrzavanje i čuvanje sladoleda koju je trebala imati svaka trgovina, koja je izumljena tek 75 godina poslije, tj. 1926. god.

Iako sladoled ima dugu povijest, njegov nagli procvat nastaje razvojem rashladne tehnike. Upravo zahvaljujući tom izumu, omogućeno je transportiranje sladoleda i u najudaljenije krajeve.

Sladoled se prvo servirao i prodavao u malim metalnim posudicama (18. stoljeće). Zatim su uslijedili korneti početkom 20. st., a tek nakon toga sladoled se pakirao u posudicama od kartona i tvrđeg papira. Sladoled se ubrzo nakon toga prodavao i na štapiću, što je bila svojevrsna revolucija u proizvodnji sladoleda, a taj izum pripada Amerikancima.

Kako je nastao sladoled u kornetu?

Sasvim slučajno. Bilo je to 1904. god. u gradu St. Loisu (Missouri). Budući da je bio vruć dan posjetitelji gopodarske izložbe morali su se na veliko rashlađivati i osvježavati, pa su prodavatelji sladoleda trljali ruke. Sladoled se tada prodavao u hladnjacima kolicima. Veliki promet na kraju je stvorio probleme prodavatelju Charlesu Menchesu koji je u jednom trenutku ostao bez metalnih posudica za sladoled, a imao je dovoljno sirovina za pripremu sladoleda. No snašao se, a u rješenju problema pomogao mu je njegov prijatelj Ernest Hamwia, doseljenik iz Sirije. On je prodavao nedaleko Charlesa neku vrstu ukusnih i hrskavih palačinki. Charles je otišao do kolege uzeo nekoliko tih palačinki i svinuo ih u kornet (smotuljak) i u njemu posluživao sladoled.

Danas sladoleda ima svugdje i sve je bolje kvalitete.
Sladoled već dugo nije luksuzna poslastica, već široko rasprostranjena namirnica.